Bili smo nekad nista a vidi nas sada

uvijek skupa i nerazdvojni, simbol ovog grada,

nada zadnja nije umrla ni onda kada me ostavi

u dubini sebe znao sam da ces nekad vratit' se.

Sad se sjetim toga cesto pa cak i upoznavanja

upoznali se na stanici svaku noc to sanjam ja,

sanjam sad i one dane nase prosle veze

puno toga se promijenilo pa cak i drage pjesme.

Cijelo vrijeme bez tebe stalno sam ja plak'o

da se vrati sve na staro nisam mog'o al' sam mast'o,

slijepi starac u snovima lijecio mi rane

kruze vrane oko glave a ja cekam bolje dane.

Prvi dan pomirenja jedva cekam tebe

cekam sta da kazes racun da se svede,

blijede moje oci crne izbljedjuju ih suze

uze moja ruka tvoju pa tvoja moju uze.

Nisam te ni pit'o sta cu a poljubac mi dajes

kajes se za svoja djela a moju bol znas vec,

svaka moja rijec kaze ono sto osjecam

volim te ja bebo puno i svakog trena se sjecam.

Obecala si mi lijepo tada nema vise lazi

kazi sve sto imas nemoj da se plasis,

opet ti po svome al' istina se otkrije

mozda drugi jos ne znaju al' znao sam to otprije.

Presao sam preko toga jer ljubav je patnja

vatra me je pekla puno al' nadam se da je zadnja,

valjda cemo biti sretni uvijek k'o i sada

mozda tijelo umire al' ne umire nada.

Vjerovatno je to bilo jos jedno u nizu razmisljanje koje kao nece donijeti nikakve promjene u vezi nas, jos neko beskorisno kovanje planova bez sretnog zavrsetka, bez dovoljno hrabrosti da se i odpocne, jos jedno vracanje u proslost.

Nije mi se svidjalo sve to, sam sam bio medju ljudima, crna ovca u stadu, nisam zelio sudjelovati u tim promjenama koje nam namece okolina a ona nas bas i oblikuje.

Nisam zelio biti tmuran poput vremena izazvanog kisom, i nije mi se svidjalo ovakvu pjesmu da napisem, ali nekako sam morao sve izbaciti iz sebe.

Sve sto sam uvijek imao jeste ta olovka i papir, uvijek su bili tu, jedini pravi prijatelji.

Desavalo se da mi je ponestajalo misli, osjecanja, inspiracije.

Ponekad sam znao provesti noci budan, bilo me je naprosto strah uzeti tu olovku i papir i napisati nesto sto bi me kostalo.

Bilo je dana kada mi je psiha bila takva koja je tek vjetrom nanese onako poput prasine na trotoaru.

Kasnije, nisam se brinuo, znao sam da ce opet puhnuti vjetar, povoljan za mene, i ostati ce tu kraj mene do kraja zivota.

Naravno, ona je sada tu, kraj mene, nisam je odbacio, prisutna je i u mome tekstu i u mome srcu.

by: Nedret Kuduz Kuduzovic aka kuduzMC (zoki nik:kuduz)

nada...kuchka iz kraja.... kad te swe odjebu ostaje ona da ti dushu truje