Ponovo ja sa nekom pricom, prisjetih se jedne osobe koja mi je puno znacila u zivotu i pokvarih sebi raspolozenje, pa nesto mi se pise, pa evo da istresem emocije jer ja nisam papir da mogu sve trpiti......

Ponekad sam mislio sve je gotovo, ne mogu vise, mislio sam zivot je surov prema meni , zivio u nekom svome svijetu, mislio da su svi ljudi isti bez mana, oholosti i dvolicnosti koju sada najvise mrzim.

 Bio sam taj koji je mislio da je zivot bajka, ali jednog dana sam naisao na zivotne prepreke, odricanje svega i svacega, promjena nacina zivota i same atmosfere u nasem domu.

 Pokusao sam shvatiti zasto bas ja, zasto bas nama to da se desi ?

  Nije bilo bitno kako, bilo nam je bitno da se borimo, ja i moj otac zajedno.

Zivio sam u nekoj zabludi, molio Boga da joj bude bolje jer ipak je to moja mama, ona, koja mi je dala zivot, zivio sam za dan kada cu cuti da je zdrava, da je sve uredu i da ne trebam vise brinuti, svaku noc pred spavanje listao sam njene slike, nisam htio, ali suze su same krenule niz obraze, nisam mogao da trpim to vrijeme koje je provela u bolnici, nisam mogao da zamislim da rijec MAMA necu nikad vise izgovoriti, da nikad vise necu osjetiti majcinsku ljubav.

 Boljelo me je,  dolazio  sam iz skole, ulazio u kucu i osvrtao se oko sebe ali nista, sve je bilo pusto, otac je radio, a majka je bila u bolnici, to me je navodilo na plac, osjecaj tuge i samoce, ali zapravo nikada nisam bio sam, tu su bili moji pojedini PRIJATELJI i naravno moj otac kojeg ne smijem zaboraviti.

 Isao sam joj u posjetu, gledao kako je svaki dan sve slabija i slabija, ali dok sam bio sa njom, osmijeh je blistao na mome licu da je nebih zabrinuo, ali onog trenutka kada sam izlazio iz te bolnicke sobe, srce se steglo, cijelo tijelo utrnulo i na licu su zasjale suze, one najiskrenije kada shvatis da ono sto najvise volis mozes izgubiti, sto se sutradan i dogodilo....

Ali danas, poslije punih deset godina znam samo jedno, da kroz zivot moram ici jaci, hrabriji i pametniji iako je tesko, i znam to da se sve sada svodi na te tri rijeci ZIVOT IDE DALJE koje je lako napisati ali tesko izgovoriti, jer uspomene, rane, sjecanja, osjecanja ce me pratiti do kraja zivota.

by: Nedret Kuduz Kuduzovic aka kuduzMC (zoki nik: kuduz)

Edited by kuduz, 2012-05-31 02:39:19

(((((((((((

eto vidis, znala sam, nekako predosjecala sam, da je to to! Da ne pisem puno i sam si napisao, ZIVOT IDE DALJE, ja te razumijem, nemam ni majke ni oca vise, i ja to dugo nisam mogla shvatiti zasto to tako mora biti....pusti majku, da pociva u miru kuduz......nastoj uvjeriti sam sebe, da zivot ide dalje, i pocni ga zivjeti!!!

Eh luno, luno....znas i sama da je to sve lako napisati ali tesko uciniti, nismo svi isti, neko je jaci neko slabiji, a rekoh ti maloprije u sobi, nisam nikad bio previse uporan ni u cemu, ako moze, moze, ako ne moze, ne moze...zivot je crtez bez gumice za brisanje......

Nadam se, kuduz, da ces sto prije uvijdeti, da tako razmisljanje, emocije, nece tvoj zivot poljepsati, a da ne pisem o tvom zdravlju....psiha i dusa moraju biti u harmoniji.......iz sveg srca ti zelim svako dobro i zelim..........znas vec sta, da se ne ponavljam***!

Hvala luno, bice kako bude sudjeno, hvala na podrsci.

Zao mi je Kuduz tvoje majke   koja je preselila  , al i tebe  koji moras nastaviti zivot  da zivis bez majke. Svi smo Allahovi i Allahu se vracamo. Treba saburiti  tj. biti strpljiv,  i u dovi  se   sjetit svog roditelja  da joj Allah oprosti grijehe i uvede je u dzennet  insaAllah  Amin

Da, tako je Simpatichna, svi smo Allahovi i Allahu se vracamo...alii...uvijek ono alii.... a ja po tom pitanju nedovoljno jak da izdrzim sve to....i ja kazem da joj Allah oprosti grijehe i uvede je u vjecni dzennet, insaAllah, Amin.