Bilo je proljetno doba 09.03.2000 godine, imao sam 7 godina.

Idem polako iz skole kuci a srce mi hlupa nenormalno, hoce da iskoci, ta trema, strah, kao da ce se nesto lose dogoditi.

Idem polako kuci, korak po korak, i stigoh kuci.

Raspremim se, knjige i sveske pred sebe i pocinjem pisati domaci zadatak.

Kada neko iznenada kucnu na vrata, otac izlazi, cuje se neka prica na vratima, ali ne mogu da odgonetnem sta je u pitanju.

Prica se zavrsi, vrata se zatvorise, a otac ulazi u sobu sav slomljen i govori meni i mami; ostadoh bez svog oca, danas je umro spavajuci na svom krevetu.

Sav slomljen sa svojim sestrama, bratom i svojom mamom, sljedeci dan se odmah ukopao i bio ispracen na drugi svijet.

Bio je to prvi prokleti cetvrtak koji mi je odnio jednu od voljenih i potrebnijih osoba u zivotu.

Bilo je to 09.05.2002 godine, imao sam 10 godina.

Izlazim iz skole sav nikakav, slomljen, tuzan, opet neki ruzan osjecaj imam.

Idem polako prema kuci u kojoj nikoga nema, otac je na poslu, mama je u bolnici.

Dolazim kuci, pokusavam otkljucati vrata, a vrata vec otkljucana, zacudim se i udjem unutra, kad imam sta i vidjeti.

Vidim nenu/baku, tetke spustenih glava, dolazim do njih pitam sta se desava, govore mi, nije nista cekamo tvoga oca iz bolnice.

Noge kao da mi se odrezase, kao da me najveci kamen udari u glavu, polako dolazim do toga da to nije dzaba sto ja imam lose predosjecaje kad se nesto lose hoce dogoditi.

Sjedim na balkonu, cekam oca, i najednom vidim ga dolazi s kolima, a u ruci drzi smrtovnice, sve mi je bilo jasno.

U tom otac ulazi u kucu, dolazi na balkon, gleda me svojim ocima koje su ispunjene suzama kao more, i govori mi; Sta cemo, sve je od Boga, a prije na dan sam je posjetio u bolnici, kad sam posao kuci tiho mi sapnu na uho; Nedrete, cuvaj oca, cuvaj sebe, budi pametan, voli te tvoja MAMA, dusa joj je cekala da mene zadnji put vidi i da ode s mirom.

Toga se sjetih na balkonu, i samo sam kleknuo na koljena, zaplakao (ruknuo) sto sam vise mogao i uzviknuo; Nema vise moje mame, nema vise meni osjetiti majcinsku ljubav, nema vise takve osobe, nece se vise roditi.

Toga dana je umrla i polovica moga srca, tako da danas mi je ziva samo polovica koja kuca zbog mog oca, koji je uspio da me digne na noge, da ako Bog da za 29 dana postanem svoj covjek, da idem dalje, nikad mu se to necu moci oduziti.

Sljedeceg dana bijase dzenaza/sahrana mojoj mami.

Tog dana sam bio smireniji sve dok se nije ukopala, i opet sam kleknuo na koljena i molio Boga da me sacuva i da me uputi na pravi put.

I dan danas, svaki dan, svaku noc, posvetim sat vremena svojoj majci, isplacem se, dozivam je, ali ne, ne moze se javiti, ne mogu zaboraviti tih 10 godina provedenih s njom, i sad kazem MAMA VOLIM TE NAJVISE NA SVIJETU.

Bio je to drugi prokleti cetvrtak koji mi je ubio pola srca, koji mi je uzeo najbolju osobu na svijetu.

Bila je zima, 18.12.2003 godine.

Otac je na poslu, a nena je u bolnici i taj dan treba da izadje iz bolnice, da ide kuci.

A ja standardno, bio u skoli, izlazim iz skole, a u meni nesto hoce da pukne, gotov bio zaplakao.

Dolazim do kuce, vidim puno kola u avliji.

Odakle to ? Nikad ih nije toliko bilo u isto vrijeme, pitam se ?

Ulazim u kucu, otac sjedi za stolom, spustio glavu, sestre mu sjede za stolom, placu.

Udjem u kucu, skinem obucu, i odmah odem u WC, nisam vise mogao da se suzdrzim, poceo sam plakati, placem, placem kao beba, a otac kuca na vrata, govori da mu otvorim, da ne placem, da je tako moralo biti, sve je od Boga, a ja, ja placem i pitam se; pa, zasto Boze ? Sta sam ti ja skrivio da me tako kaznis ? Zasto sve na isti dan, samo drugih datuma ?

Izasao sam iz WC-a, dosao malo sebi, ali i dalje me nesto gusi, i dalje ne mogu da disem kako treba.

Pitam tetku, sta je bilo ?

Ona meni govori, bilo je to da je trebala danas da izadje iz bolnice, i mi smo otisle po nju u bolnicu, medjutim telegram, da je ona umrla je prije dosao kuci nego sto smo mi stigle gore, ali vec smo bile u putu kad je telegram stigao.

Sutradan, ukopa se, a ja, posto sam bio dijete, sta cu drugo nego zaliti i plakati, ali ne mogu nikoga povratiti time.

I dan danas se pitam, pa zar sam ja to bas zasluzio, ja, koji sam bio dijete tada, koje nista nije znalo o zivotu da to moram prozivjeti, i to u iste dane da sve troje odu, tako mladi, ali sta se moze, sve je od Boga.

Eto toliko od mene, dragi moji zokijevci, budite mi zdravo i veselo  i znajte ako vec kojim slucajem ne znate; ZIVOT JE KRATAK A TOLIKO BOLAN.

U pravu ti je otac bio, sve je to od Boga. Sve je to sa razlogom, na tebi je samo da budes jak i da se sjetis da ima raje koja te voli, koja je uz tebe uvjek.

Sve sto ti se desavalo u zivotu, napravilo te osobom kakva si danas i koju puno volimo.

Moja je priroda takva da previše racionalizujem svaku situaciju, pa se valjda zato nikad nisam pitala „zašto“, nego „kako dalje“.

Kod svakog postoje ti trenuci kad ti misli odlutaju i zagrebeš sveže ožiljke. Ono kao kad sinapse u mozgu naprave kratak spoj, pa počneš da tražiš telefon po autu, da ga nazoveš i kažeš „e, Tajko, da vidiš sad ovo, potpuno nadrealna scena, iz magle kod Arene izranja konjica sa pandurima u full opremi...!“.

A onda shvatiš, spustiš telefon i ... ćutiš. Jer, jezivo je nekulturno paradirati sa svojom tugom.