Ona me je naucila da pijem kafu. Ranom zorom, kad ne moze spavati. Doduse, nasula bi mi par kapi kafe a ostalo bi bilo mlijeko, jer sam bio premlad da bih pio kafu kao odrasli. Nje vise nema, a ja sam ostao, da uspomena na nju nikada ne izblijedi, barem dok ne prestane da kuca i druga polovica moga srca. Cesto joj odem na mezar (groblje) i vidim na mjestu gdje spava da je iznikla trava i poneki cvjetic se nadje.

Hladan nisan (spomenik) zagrlim i mrtvoj joj kazem da je volim. Da mi nedostaje i da ce nedostajati sad i zauvijek. Svako zrno kafe na ovom bijednom svijetu bih dao za malo njene blizine i mirisa i mislim da, kada bih glavu na njeno krilo spustio da bi se iz mene krik prolomio kao lavina.

Mnogo mi nedostaje. Bas je mirisala poput jutarnje kafe. Mirisala je na ljubav, rahatluk, sigurnost. Otkako je nema, nista vise nije kao prije, ni miris kafe nije isti. Kada izgubis majku odrastes, bez obzira sto ti je deset godina i sto stvari ne gledas kao odrasli. Ali odrastes i vrlo brzo pocnes da razmisljas kao odrasli, iako, premlad za to ali jednostavno moras.

Pomolim se Bogu da je na boljem, ljepsem mjestu. Otkako je ovaj svijet napustila, nista vise nije kao prije i sve sto dam, na nju namijenim. Ne kazem da mi dobrih djela ne treba, ali to je najmanje sto mogu uciniti za nju, toliko joj dugujem. Molim Boga da joj dusu osmijeh vjecno krasi i da sva bol i nepravda koje su je mucile da joj Bog miloscu ugasi.