Kao djecaka, otac je cesto me vodio po kojekakvim predstavama za djecu, u cirkus, na kojekakve klackalice, ljuljacke, tobogane.

Najvise sam 'pak volio otic' u cirkus da gledam raznorazne predstave zivotinja sa novcicima, lopticama, narocito jedan slon koji je sve to izvodio sa takvom lakocom, da sam svaki put ost'o zatecen time sto vidim.

Jedne noci prije dolaska na red za svoju tacku a i poslije odradjene tacke, primjetio sam da je slon vezan, lancem za jednu nogu, a lanac svezan oko neke sipke koja je bila zabijena u zemlju.

Pricali mi roditelji da su to jedna od najjacih zivotinja na planeti, da mogu oborit' drvo, srusit' kucu, tad se pitah kako onda da se taj slon ne otrgne od tog lanca, ne oslobodi se ?!

To pitanje me mucilo neko vrijeme, te sam jednog dana u skoli, uciteljicu pit'o za taj slucaj, kako to da se ne oslobodi ogromni slon od nekog lakog lanca ?!

Napokon dobih odgovor, rece mi da je taj slon dresiran, imao je kojekakve treninge, i da je to ustvari samo slon iz cirkusa koji je cijeli zivot tako zavezan lancem i jednostavno i on sam misli da ne moze pobjeci, jer nije upotrijebio nikad svoju snagu, nit' je pokusav'o da pobjegne.

Vjerovatno se taj slon vremenom sigurno pokusav'o nekako izvuci onako kako zna, ne upotrebljavajuci snagu vec jednostavno neki drugi nacin, sve dok nije shvatio da je ustvari nemocan, tj. jer nije naucen da koristi svoju ogromnu snagu, nit' je pokusav'o da pobjegne jer je mislio da ne moze.

Eh takvi smo i mi, ljudi, od krvi i mesa isto k'o ti slonovi koji nisu nauceni da koriste svoju sopstvenu snagu, hodamo svugdje zavezani u te lance koji nam jednostavno oduzimaju slobodu svega sto na ovom svijetu covjek moze da uradi.

Fakticki zivimo u neznanju, misleci da ne mozemo uciniti ono sto zelimo, posljedice djetinjstva, vjerovatno nesto smo pokusali uradit', nije nam islo, odrasli smo i sada i dalje mislimo da ne mozemo (naravno to kazem uopsteno, neki mozda i jesu uspjeli, a neki 'pak i dalje se s tim bore).

Jednostavno nam ostalo u sjecanju da to nesto sto smo htjeli uradit' ne mozemo i nikada necemo moc', tako smo i odrasli a lanci jos uvijek su zavezani za nas, jer i dalje mislimo da ne mozemo to sto zelimo ostvarit', il' da ce 'pak nesto na lose krenut' ako pokusamo.

Zaista, to naravno itekako vrijedi pokusat', jer necemo ni znat' da li mozemo ako ne pokusamo, svi to inace govorimo drugima a sami sa sobom tu dilemu ne mozemo da rijesimo.

Takvi smo inace, drugima itekako pomognemo savjetima, toplim rijecima, a kad sebe pogledamo, sve nam drugacije, a ustvari, isto je, samo sto smo vise puta nesvjesni toga, i ponekad nemamo dovoljno hrabrosti, da sami sebi uljepsamo zivot i pokusamo ostvarit' ono sto sto vec pokusavali.

by: Nedret Kuduz Kuduzovic aka kuduzMC (zoki nik: kuduz)

Ima jedan zanimljiv podatak o slonovima.

U jednom zoološkom vrtu sam videla da slonovi nisu ograđeni, nego šetaju u jednom prostoru ograničenom plitkim uskim kanalom koje bi četvorogodišjnje dete moglo da preskoči. Iz nekog razloga slonovi se plaše tog „kanala“ i nipošto ga neće preći.

Potpuno nadrealna slika, slonovi se kreću se u tom ograničenom krugu uplašeni od nečega što naš racio na shvata.

I jos jedna trivija...slonovi se zaista boje misheva, dokazali momci iz gostbusters-a. A zivot...ne znam...ja sebe vidim kao misha, ali ipak umem hrabro da jurisham i na vece prepreke, a opet...umem i da se zavucem u svoju rupu i da me nema...Definitivno treba ustati i obojiti zivot, eto