Moj otac je zaspao. Medjutim, ne moze me niko ubijediti da je zaspao zauvijek. Nije i nece. Da me sad nesto zaboli znam da bi prestalo, da me neko povrijedi znam da ne bih bio ljut, znam da bi mi svaki ruzan osjecaj otjerao. Znam da me i kroz ovu bol on tjera naprijed, ne da mi da vristim, da placem, nego mi, upravo suprotno, salje mir. Kao da mu osjetim ruku na svojoj glavi i na svojim ledjima.
 

Hvala ti sto si bio moja podrska, glas razuma, moj oslonac i sto si mi pokazao kako je divno biti tvoj sin, tvoj nasljednik. Hvala ti, oce, za svaku lijepu rijec, za svaki savjet, za svaki zabrinuti poziv, hvala ti sto postojim, hvala ti sto sam to sto jesam. Hvala ti sto si uvijek bio spreman da mi pomognes i sto si svoju neizmjernu ljubav prema meni uvijek pokazivao. 

Znam da odozgo pratis svaki moj pokret i ja ti obecavam da cu uvijek biti hrabar, jer znam da si tu negdje i da nikada neces dopustiti da padnem i kada moja krila budu nejaka, ja znam da ce tvoja ljubav biti dovoljno jaka da me ponese i opet podigne. Hvala ti sto si bio najbolji otac na svijetu i nadam se da, negdje gore, znas koliko mi nedostajes.