On i ona. Slucajno su se nasli. Oboje su bili vezani za nekoga drugog i odmah su to priznali, nesvjesni da ce i pored toga sto su vezani, da se zavole. Medjutim, nastavili su da razgovaraju svakodnevno, ne znajuci da ce to da se pretvori u nesto sto nisu planirali. Nisu mogli da se vide u cetiri oka ali su nastavili da pisu, da pricaju kad god su mogli, makar to trajalo minut-dva. Dani su prolazili a oni su se sve vise otvarali jedno drugome, poceli su da pokazuju emocije, osjecanja, zblizili su se, iako, svjesni da ce to jednog dana da ih boli, nastavili su, prihvatili su taj rizik.  

Nastavili su svakodnevno da pisu, da razmjenjuju emocije i osjecaje koje su stvorili, uzivali su u svemu tome. On, vjeciti romantik, pokazivao je svoje osjecaje, pisanjem, drugacije nije mogao iako je zelio. A ona, pomalo tajanstvena, na momente hladnokrvna ali znala je da pokaze pravu emociju kad je trebalo. Bili su na sedmom nebu, cinili su jedno drugo sretnim, iako, svjesni da ce jednog dana ta sreca da se pretvori u tugu, nisu odustajali i isli su naprijed.

Pretvorili su par obicnih recenica u ljubav koja je zabranjena, koja ne moze biti happy end i morali su teska srca da to prekinu. Znali su da ne mogu biti zajedno, i da ce, ako nastave dalje samo jos vise da ih boli kada toj sreci dodje kraj. A kraj je morao doci, iako nisu htjeli, drugog izbora nije bilo. Nakon godinu dana svakodnevnog pisanja i pricanja odlucili su da prekinu, ali da ostanu prijatelji.

Nema zabranjenih ljubavi, emocije se ne kontrolisu i nisu nicije vlasnistvo. A jel su ostali prijatelji ?

Nista nije izostavljeno...al dodato i nesto neocekivano...dakle bez sumnje..