Svi znamo sta se desava..

Negdje ,..Tamo ..Daleko od nas.Daleko,a sve jedno dovoljno blizu kako mislimo.Svi znamo sta i zasto je tako.Tamo daleko,tamo gde vide nase oci..Preko novina i televizije,preko reportaza i prica drugih.Vidimo i cujemo to sto ne zelimo cuti i jos manje videti.

Svaki dan vec poznate rjeci i vec vidjene slike.Nemozemo preko njih,i opet taj pogled na nasim obrazima.Opet ove rjeci iz nasih usana…»Uzasno,kako samo mogu,zasto sve to,gde se desava sve to..? ?!«I opet isti odgovori.Tamo negde,tamo,daleko negde!Tamo?!

Tamo daleko od nas?!Nikako!Molim otvorite oci,i videt cete,da je sve to blize, pomislite.Kako ste se nadali i verovali.Pocnite hodati sa otvorenimi ocima,Ne tamo nego tu,na svojoj ulici,u svom gradu,u svojoj sredini.I videt cete,kako blizu je ovaj jad.Svaki dan je sve vise ljudi koji zele resavati probleme svjeta.Njihove rjeci su optimisticke,mozda i uverljivih ideja,kako spasiti svjet,tamo negde daleko.Zasto nebi,za pocetak te uverljive ideje pokusali resavati u svojoj ulici,svom selu,svom gradu?!Tuzno je,da je ovaj jad tako blizu nas,da je medju nama ljudima.Ali malo ljudi je svjestnih toga.Prosetajte ulicom sa otvorenimi ocima i videt cete ,da moje reci nisu samo reci u prazno.

Jos uvjek imam pred ocima prizor sa ulice..Sjetim se ,kako su djeca,pruzala rucice prema ljudima i molila za pare.Svi su vikajuci jedan preko drugog trcali medju njima i molili novac.A korak zamnom se cuo djecji glasic.. « Molim komadic kruha !«Okrenem se i kraj pekare vidim malog djecaka sa velikim crnim ocima,Sasvim prestrasenog i prljavog,osamljenog,i gladnog..htjela sam pristupiti do njega,a je stariji gospodin bio brzi od mene.Pogledao me je i rekao dozvoli ja cu ,rekla sam moze hvala.Stao je napred do djecaka primio ga za rucicu i odveo ga u pekaru.Na svezu kiflicu i mljeko.Neko vreme sam stajala tamo posmatrala sam jih.Ne znam ko je taj momenat bio vise sretniji. A kad su gospodin i djecak otisla iz pekare se je vec prica okrenula.Jos danas razmisljam kako se je osjecao gospodin kad je na kraju vidio kakvu zahvalnost je dobio.od detetove majke

Proljeteo je pljusak zbog kiflice i mljeka,njeno ponasanje stariji gospodin nije razumijo...

Znam da to nije osamljena prica.Puno jih je tu i tamo,blizu i nekoliko dalje od nas,a ipak su tu u blizini.Sve slicne price imaju istu pricu i poznate »osobe«.djeca i majke,roditelji i djeca,sirotinje,bezkucnici,..Ljudi ,koji neznaju napisati rjeci »jad«, a poznaju njegovu vaznost.To su ljudi za koje se usudjujem kazati,da smo jim uzeli dostojanstvo,da su izgubili svoj ponos.Verujem da su jih okolnosti prisilile ,da zaborave na to,ko su,a jih podsetile na to,sta su bili-sta smo nekada na kraju bili mi.

Jesmo li jos ljudi ? Nadam se da jesmo!I ako me slike i prce sa ulica, ,novinama, televizija tjeraju u sumnju! covek se vraca na svoj pocetak-kad je hodao pognutom glavom?

Anjeze

p,s, blog je napisan na predlog prijatelja....

puno tuge al previse istine