Saputanjem je davao poljubce na vruc vrat.U daljini je svitao novi dan.Umorne oci su se ugasile i opet ponovno palile svetlost..Njegova njezna ruka je polako setala do skrivenih tacaka tjela.To dvoje pilo je prve jutranje zarke sunca,Dihalo i se spajalo u jedno.U zraku se osjetilo miris soli,sto se je mjesalo s dodirima, secajima i kratkim prividima.Sto su se izgubili u zagrljaju.*nikad vise necu ustat iz tog kreveta! Bile su skrivene reci,sto su prohujale kroz misli u trenutku pijanosti u trentku ciste naivnosti.Kada verujes,da reci nisu laz  - Volim te cini ti se kao carolija….I poslje su zaspali u suncnom jutru.Ona ga je u snu cvrsto drzala za ruku,bojala se je,da ce opet otici. on je sanjao svoje snove.Kad duze vreme zadrzujem suze zaboli me u grudima.Stvarrno se trudim,da bi to sve zadrzala u sebi,da bi sakrila,da bi  se napravila da ne postoji.Pa ne ide.Zalost hoce napolje,kao rjec,sto je izrecena,zalost nemozes zadrzavati,zalost mora odmah van napolje.Ali ja stiskam suze unazad i zato tecu negdje untra i pecu me kao so kad das na ranu,ono sto je ostalo od proteklih uspomena jos uvjek boli.Kad kazu,da kazem nesto o sebi,kazem,da sam nesposobna voljeti.

Kako dati ljude na lestvicu iskrenih,razmisljala sam,kad svi spadaju u sam vrh.Kako da se naucim vidjeti laz ili  istinu,izmedju glumaca i gledaoca,medju cudacima i pobesnelim psima?Zasto uvjek idem medju ljude puna naivnosti?

Iz kojeg izvora crpim vjeru u dobrotu ljudi?Zasto se nikad ne naucim?Zasto dozvolim ,da uvjek dodju ponovo blizu ,mojeg srca?Kada pomislim na neke,zakunem se ,da necu nikad vise misliti na vas.U glavi me zaboli,kad se sjetim nekih od njih.Pokvareni ste!Ne,to nije iz moje fantazije,…….To je promisljena rjec…Kada budem zeljela razgovarati sa vama ,radje cu gledati u racunar  necete mi nedostajati,a znam,da ce se uvjek neko naci ,ko ce, da mi laze i opet cu biti ja ,ona sto ce ispasti naivna...

Anjeze