Sreli su se jedne zimske noci, sasvim slucajno... Ispred kina je bio dug red, a te noci je pao prvi snijeg i padao neprestano. Ispred njega je stajala djevojka na cijoj dugoj plavoj kosi su se topile velike pahulje. Stavio je kisobran iznad njene glave da je "odbrani" od ogromnih pahulja. Ona je osjetila da vise ne pada snijeg, okrenula se i rekla:

- E, hvala ti, bas fino od tebe, maloprije sam kosu oprala...

- Nema na cemu, steta je da se kvari tako lijepa kosa, a mozes se i prehladiti.

Namignuo joj je obracajuci joj se kao malom djetetu, Jos je samo trebalo da je potapse po glavi i da joj da bombonu. Ona mu se toplo nasmijala.

Cekajuci da udju nisu vise pricali, stajali su, ona s pogledom naprijed,a on drzeci kisobran iznad nje s pogledom u njenu kosu. Usli su i svako je otisao na svoje mjesto. Film se zavrsio, svi su izasli, a on je ostao zadnji u sali. Vjerovatno je bio malo i dremnuo, valjda mu film nije bio posebno ineresantan. Izlazeci vidio je djevojku plave kose koja se sakrila od snijega. Prisao joj je i rekao:

- Pa jel se ti bojis snijega?

- Ne bojim, ali ne volim zimu nikako i evo cekam taxi vec 10 minuta.

Rekli su da su i jedno i drugo prvi put isli sami u kino da gledaju neki film. Pitao ju je gdje ide i rekao da i on ide u tom pravcu.

- Hoces li da podijelimo taxi, pitao je.

- Moze...

Bio je ljubazan momak pa zasto ne bi mogli podijeliti taxi, uostalom nece sve platiti sama, a buduci da je studentica bacanje para nije joj bilo pametno. Ono sto nije znala je da on uopste nije trebao da ide u tom pravcu, zivio je sto metara od kina... Htio je da se provoza sa njom, da je upozna. Kada su sjedali u taxi rekla mu je:

- Samo me nemoj nista pitati o filmu, isto kao i da ga nisam gledala.

- Eh super, to sam svakako mislio preskociti, mozemo pricati o nekim zanimljivijim stvarima.

Razmijenili su brojeve dogovorivsi se da sljedeci put idu zajedno da gledaju neki film, ali ovaj put da mogu o tom filmu reci bar 2-3 recenice. Poceli su da se vidjaju, ljubav se brzo rodila, bilo im je lijepo... Nikada nisu isli na neke kafe da sjede i pricaju satima o nekim tracevima, nije im to bilo zanimljivo. Isli su na klizanje, na skijanje, izlazili s drustvom u restorane na vecere uz laganu muziku ili jednostavno ostajali u stanu koji su iznajmili zajedno i provodili noc uz film i neko crno vino. On je vise volio bijelo, ali je sa njom vecinom pio crno vino. Oboje su voljeli drustvo i uvijek su nastojali da kada izlaze negdje ili idu vikendom na planinu povedu neke svoje drugove i drugarice. Zivjeli su zivot punim plucima. Ona je propustala ispite, on cesto nije isao na posao...sve zbog toga sto nisu znali gdje ce biti sutra, sta ce raditi, u koliko ce zaspati i gdje ce se probuditi... Voljeli su tako... Njega je to kostalo posla, ali ni to ih nije sprecavalo da nastave svojim putem, on je imao neke svoje poslove, a ona je dobijala svoj mjesecni dzeparac kao studentica. Rekla mu je da nisu vazne pare, vazno je kvalitetno provedeno vrijeme koje ne mora biti povezano sa parama. Rekla je:

- Sjecas li se kad smo se prvi put vidjeli i kad sam ti rekla da nikako ne volim zimu?

- Sjecam...

_ E pa sad zimu volim najvise i voljela bih da je stalno zima, sta mislis zasto je to?

Nista nije rekao, nasmijao se i jako je zagrlio, cinilo se da je nikada nece pustiti.I dalje im je bilo lijepo dok nije dobila poziv od svoje porodice. Otac joj je bio jako bolestan, niko nije imao da se brine o njemu. Rekla je da mora ici da se brine o ocu koji je zivio u drugom gradu. Tuzno ju je podrzao, nije joj mogao reci da ne ide, ipak joj je to otac i na samrti je.

Otisla je, odtad su se vidjeli samo jednom, bila je tuzna... Obecali su da ce se vidjeti cim prije mognu. Nakon par mjeseci dosla je da odbrani magistarski rad,zvala ga je. Iako je magistrirala nije bila sretna, njen otac je umro par sedmica prije toga. Otisli su na rucak, bio je to najtuzniji rucak koji je trebao da bude slavlje povodom magistriranja. Tetka, par prijatelja i on, njena ljubav...nije imala vise nikoga. Tjesio ju je, ostala je kod njega par dana u onom istom stanu u kojem su zajedno zivjeli. Rekao joj je da se vrati, da ce zajedno proci kroz sve. Nije imala snage da bilo sta kaze. Prosao je mjesec-dva... Telefon je zazvonio, bio je to njen broj.

- Ljubavi? - rekla je.

- Heeej, sta ima? - u glasu mu se osjetilo odusevljenje.

- Smijem li te tako zvati, ljubavi? - bila je malo nesigurna.

Ohrabrio ju je i nastavili su razgovor, pricali su dva sata, caskali su, nisu to bile nikakve vazne price... Odjednom joj je rekao:

- Hajde kad ces doci kod mene da nastavimo gdje smo stali?

- ...u tvoj stan? Ja.. ne znam ni imas li nekoga sad i...

Prekinuo je njenu pricu!

- Nije to moj stan, to je nas stan! Zajedno smo ga uzeli i bilo nam je lijepo u njemu uvijek. Hajde kad dolazis, da znam da imam vremena da pospremim, rekao je smijajuci se, stan nije isti otkako si otisla, dodji bar malo da ga dovedes u red!

I ona se smijala, bilo joj je drago jer je osjecala da medju njima jos uvijek postoji ista ljubav, ista strast...

- Dolazim! rekla je jasno i glasno! Dolazim za petnaestak dana, necu te zvati, iznenadicu te! Valjda ces dotad naci malo vremena da pospremis taj "tvoj" stan!

Mogao je i preko telefona osjetiti njen osmjeh preko citavoga lica. Njemu je bio isti taj osmjeh na licu, ako ne i veci. Proslo je dvadeset dana od tog razgovora, ona jos nije dolazila. Primio je poziv...njegova ljubav je poginula, poginula je vracajuci se njemu...

Shrvalo ga je to, sutradan je pokupio stvari i napustio stan, nije mogao izdrazati. Ponekad, u kisnoj i snjeznoj noci dodje pod prozore tog stana i gleda upaljeno svjetlo... Sada tu zivi neki drugi par, prozivljavaju neku drugu ljubav... a on... on je zauvijek ostao u tom stanu...

au chika beli owo nije tuzhna ljubawna pricha, owo je jeziwa ljubawna pricha

Strašna priča....nadam se da si nam prepričao neki film i da nemaš veze s ovom pričom...

Jako tuzna prica

Naježih se.... Baš potresna priča......

Zivot je ponekad zaista nefer. Volela bih iskreno, Beli, da je ova prica daleko od tebe.