Sjećam se našeg prvog susreta. Kao da je bilo jučer. Srijeda, još jedan pakleno vruč ljetni dan po svemu isti kao i tisuću drugih do sad, sve do trena kad su se susreli djevojka s nila i baltazar.

U početku nisam ni slutio kava se predivna osoba krije iza tog nika. U početku je bio to samo jedan nik od tisuće drugih koji su se u tom trenu nalazili na serveru. Ali kako su minute prolazile, sve više se odvajao od ostatka. Odvajao se svojom dobrotom, razumjevanjem, opraštanjem, ljubavlju koju nesebično daje, a ne traži ništa za uzvrat.

U početku je to samo bila igra, obična igra čovječe ne ljuti se koja se kasnije razvila u prijateljstvo, a sada u ljubav bez koje više nemogu fnkcionirati. Zvuči kao bajka ali to je stvarnost.

Kako je vrijeme odmicalo, taj nik djevojke s nila mi je sve više prirastao srcu. Sve više sam ga volio, iako sam se bojao priznati zbog straha da ta djevojka s nila ima nekoga tko je već voli. S vremenom upoznali smo se sve više i više.

Došlo je i vrijeme kad je otišla na more. Nikada neću zaboraviti taj dan. Mislio sam da je to kraj jednog prijateljstva, da se više nećemo vidjeti. Zahvalio sam joj se na prijateljstvu, rekao da mi ništa ne zamjeri ako se više ne vidimo, ali nadao sam se da ćemo se vidjeti. Svaki dan sam dolazio na čovječe ne ljuti se nadajući se da ću je sresti. Nakon tjedan i pol dana pojavila se, a zajedno i s njom smješak na mom licu.

Bio je utorak, pet sati posljepodne, vidio sam je da je tu, sasvim slučajno. Srce je počelo jače kucati, pojavili su se leptirići u trhubu. Došla je, došla je tada moja prijateljica, a danas moja ljubav.

Tog dana sam joj dao pjesmu „Da znaš da me boliš“ od Crvene jabuke, uz riječi „misli što hoćeš ali ova je za tebe“. Tog dana je skočila iskrica između nas dvoje.

Razmjenili smo mailove, zapravo napravili ih. Naši susreti su počeli trajati sve duže, sve više smo prićali, nema te teme koju nismo dotaknuli, od zezancije pa do ozbiljnih tema.

Priznanje da je volim bilo je „zakamuflirano“ u šaljici kave, diskretno napisano, ali vidljivo.

Napisao sam broj mobitela, nadajući se da će jednog dana nazvati. Od tog dana mobitel je uvjek uz mene. Prvi poziv je bio u jesen, u doba kad se bere grožđe. Bilo je to oko podneva, nedjelja. Javio sam se „Halo“ na tren se začula naša pjesma, a nakon toga prekid veze. Znao sam da je ona. Nisam imao njezin broj, ali mi nešto govorilo, ona je. Uveće tog dana, pričao sam joj kako me netko zvao i prekinuo vezu. Poslje je kroz pjesmu prizala da je to bila ona. Mmmmmmmmmm taj tren mi se zauvjek urezao u pamćenje.

Drugi poziv je usljedio nekoliko mjeseci kasnije. Prićali smo. Mobitel mi bio u džepu, bilo je oko 11 sati naveće. Nisam ni shvatio da zvoni, a kad sam shvatio bilo je prekasno. Nešto mi opet reklo da je ona. Napisao sam broj s kojeg je upućen poziv, znao sam da je ona, iako nije htjela reći da je. Trećim pozivom smo razmjenili nekoliko riječi. Bila je subota. Nazvao sam je jer sam imao propušten poziv s tog broja.

„Dobar dan, imam poziv s ovog broja“

„Oprostite, zabunila sam se“

„Dobro, doviđenja“

Tako je imala ljepi glas. Tako ženstven, tako poseban. Kasnije tog dana razmjenili smo nekoliko SMS poruka. Ta subota je bila početak nećega većeg, nećeg ozbiljnijeg. Kao i svaki puta isprićao sam joj što mi se dogodilo. Opet sam znao da je to ona.

Zajedno smo dočekali Božić, Božić koji će zauvjek biti urezan u pamćenju.

Naš prvi razgovor je trajao tek nekoliko sekundi, bilo je to nedugo nakon nove godine. Srce mi nabijalo, htjelo iskočiti, knegla se pojavila u grlu. Tada sam začuo njen preljepi glas kako šapuće, volim te.

Počeli smo sve više i više prićati, sada ne postoji dan da se ne čujemo, makar na minutu, da pošaljemo poljubac, da čujemo jedno drugomu glas.

Iako je često ljutim, iako sam često brzoplet, povrijedim je volim je više od sebe i svega što znam.

Postala je dio mojih snova, postala je moja java. Njeno ime mi u mislima prije negoli odem na spavanje, a budim se s mišlju o njoj, mojoj ljubavi.

Ova daljina koja nas razdvaja ne znači ništa. Pokazali smo da smo jači od svega, jači smo i od ove daljine što nas djeli.

Toliko je prekrasnih trenutaka iza nas. Toliko smjeha, toliko radosti, tolko prekrasnih trenutaka koje smo proveli zajedno. Dala je smisao mojem životu, vratila osmjeh na lice i pokazala mi što je to ljubav. Kako se iskreno voli.

Ne postoji riječ kojom bi je nazvao, ne postoji toliko papira na kojem bi opisao ono što mi znači i ono što osjećam prema njoj. Za nju bi otišao na mjesec, za nju bi učinio sve.

Prošlo je devet mjeseci kako smo zajedno. Devet prekrasnih mjeseci.

Ljubavi, hvala ti za sve radosti, za sve prekrasne trenutke koje djelimo, za svu ljubav koju nesebićno pružaš. Hvala ti srećo što si uz mene onda kad je najteže, što daješ nadu kad nade nema, što osvjetljavaš put kad svjetla nema, hvala ti što me razumiješ više nego itko.

Tvoje ime je zauvjek uklesano u moje srce.

VOLIM TE ******
TVOJ ******

evo vam jedne lepe pesmice

net ljubawi...kazhu ljudi da su mogutje