Cesto postavljeno pitanje "Koliko je tesko biti iskren , prvo prema sebi a onda i prema drugima?

Gdje je granica? Sta je vazno precutati i sta nikako ne treba sakriti?

Jesmo li spremni na neiskrenost  i koliko to moze da nas kosta?

Gdje je savjest i koliko iskrenost gradi povjerenje?

Cesto se nadjemo u situacji da nam je tesko biti iskren pa cak da smo izgubili neke bitne ljude  upravo zbog  te istine za koju smo smatrali ili smatramo presudnom izmedju prjateljstva, ljubavi i uopste ljudskog bitisanja.

 Koliko smo u sustini iskreni prema sebi samima? Koliko sebi dozvoljavamo da zbog " drugih" i njihovih misljenja lazemo sami sebe ?

A onda da ne zaboravimo , pored, tik uz istinu  je i nasa savjest koja je uvijek tu da nas opomene kada se nadjemo na putu neiskrenosti pa cak i onih mali sitnih lazi.

I tako iskrenost postaje  extremni sport za koji se odlucuju samo hrabri.

Bez obzira na sve , ja  jos uvijek vjerujem da iskrenost jeste jedna od bitnih vrlina covjeka . Biti iskren prema sebi i drugima znaci graditi povjerenje i postaviti osnovu jednog zdravog odnosa  medju ljudima.

ps; Jedna japanska poslovica kaze; da se pretjerana iskrenost cesto granici sa gluposcu

Dok sa druge strane cuveni Vilijam Sekspir je svojevremeno rekao ; da ni jedna bastina nije tako bogata kao iskrenost

Presudite i  odaberite sami  ... pronadjite sebe u iskrenosti i povjerenju ili sagradite "svijet" na temeljima svojih lazi

Ali ne zaboraviti i onaj alarm u nasoj glavi koji se zove savjest.

Iskrenost je divna.Biti iskren prema sebi a i prema drugima je kao cisto nebo bez oblacka.A da li je to uvek dobro.I kisa nam je neophodna i to sivilo neba.Znaci kao i lek u umerenim dozama je odlicna .Olaksa dusu a i mnoge situacije.Problem je u granici i kolicini lazi .Zato ja mislim da iskrenost i pomalo lazi cini celinu.Brutalna iskrenost povredjuje i nas same a i druge.

Bilo bi lijepo kad bih uvijek mogli biti iskreni. Kad bih uvijek mogli biti ono što jesmo. Nisam neiskrena osoba, ali ipak se u društvu nekih ljudi,koje ne poznajem ponašam izumetrično i malo  neiskreno. Govorim stvari za koje mislim, da če im ugoditi i pokazujem se onakvim kakvim mislim da bih trebao  biti, a ne onakvim kakvim zapravo jesam. Istini na volju, ovo je nepravedno prema njima, a još više prema meni. Ali šta bi se dogodilo kad bih odlučio postati iskren s njima? Ako bih im otkrio kako ih doživljavam, o čemu zapravo razmišljam, bez pokušaja, da jim se prikupim? Da li bi me odbili?

I ,da se o tome previše ne razpišem

.... da, iskrenost i poštenost u vezi je uvjek na prvom mjestu.

Najvažniji alarm u našoj glavi jeste savest. Bravo!