Zivot kao predstava  na pozornici vremena, zelje, misli, nada i trenutci, sve se ispreplice poput paukove mreze.

Previse apsorbovanih dogadjaja udara u zidove duse i onda se desi, spoji se ne spojivo, trenutak postane "to" "ono"nesto neocekivano.

Zelja nadjaca razum i pokrene lavinu lijepog. Zastane dah , osjecaj zapleten na dusi ostane zauvijek .

Toplina glasa vodi te iz noci u novo jutro stvarajuci zelju za dvije ruke izmedju kojih ces znati sto znaci pripadati.

Osjecaj postaje dio nas , tisina stvara simfoniju u kojoj se prepoznaju oni koji je mogu cuti.

Ponovni susret stvara novi trenutak novu zelju da se tragovi ne izgube u nekom drugom vremenu.

ps;

A ti ... nemoj samo reci da me nisi sreo

Jer ja sam tu i kad me nema.. Onaj sjaj u oku i okus sljiva na tvojim usnama .

HA HA HA .kad se sve to desi vreme je da se jastuk podeli.

Nema lepšeg osećaja od simfonije koju osetiš kada te neko prihvati i kada si dobrodošao.