.. bash swashta owih dana..

Da izbacim sh i w iz daljnjeg teksta i pokušam biti ozbiljna?

Mogu pokušati

Dakle.. Sve je krenulo bezazleno i kao pokušaj da ubijem vrijeme.. kojega u posljednje vrijeme imam i previše.. Sjednem ja pred komp.. Konektiram se.. Čekiram mailove, msn, googletalk, skype i sve forume i sajtove po kojima nekontrolirano jašim već godinama, a na kojima bi mogao biti netko poznat.. Deficit.. Nigdje nikoga.. Ljudi koriste posljednje sunčane dane i stilom guštera leže po terasam.. a ja doma sjedim i vapim za fluidnom konverzacijom ili barem nekim tragom te iste, a bez da sugovornika gledam.. Ova divna interet komunikacija u kojoj se osjećam slobodnom reći svašta.

Vrtim si po glavi varijante.. Mogu da odem van, sjednem sa nekom od frendica, slušam o kontracepciji, depilaciji bikini zone i crvenilu nakon svake, sinoćnjem lošem sexu, planovima za proslavu nove godine, subotnjem izlasku i tko se blamirao polupijan.. Ili mogu da ostanem doma i kopam po netu u potrazi za osobom koja mi ima nešto za reći.. osobom čija će mi ideja i način biti puno draži od plitkih i izrazito dosadnih kvazi-ideja i kvazi-načina ljudi na koje nailazim u fizičkom prostoru oko sebe.

Znate oni momenti kada naiđete na nekoga u gradu.. Di si? Šta ima? Eventualna kava i par sitnih i kao slučajno istresenih problema.. Umara me to. Nemam više kapacitet za sitne i tuđe probleme.. Imam svojih dovoljno.

Oni rijetki sa kojima bi zbilja željela sjediti na kavama i za čije tuge i sreće i nervoze i ushićenja imam volje i maksimalan kapacitet ne mogu da fizički budu pored mene.. Daleko su. I to me boli.

Ne želim da ih zamijenim nekim prolaznim druženjima. Ne želim da sjedim i trošim vrijeme sa nekim tko mi nije bitan samo zato što se taj tren osjećam samom.

Nikada nisam mogla da prolaznike nazovem prijateljima. Neki ljudi to mogu.. i ponekad mi se čini da su sretniji od mene.. da im nije bitna kvaliteta već kvantiteta.. i da ih ispunjava i zadovoljava mogućnost da se sa svakim dijele.

Udavila sam sa ovim..

Dakle sjednem ja i čačkam po netu.. i sjetim se da nisam bila na zoki skoro godinu dana i da bi bas mogla malo navratiti. tipk tipk: wwwzokicom.. login.. naravno ne znam lozinku nicka.. otvaram novi nick.. onako da mi bude vesel.. da upadne nekim ljudima u oči i da donekle oslika moj način komunikacije.. swatko.skwoz.. haha.. rekao mi je nedavno jedan divan decko da je pomislio kako sam umišljena i narcis kad mogu sebe tako nazvati.. i mozda ima pravo.. ali u momentu kada sam ga ispisala u prijavi zvučao je samo sladak skroz.. i dovoljno šašav za moj gušt.

Stigla lozinka

Opet tipk tipk.. Upadnem u loby.. i onda onako blejim u nickove na listi.. Prođe me neka polutuga.. Ne znam nikoga   .. Prođe me neko poluveselje.. Ne znam nikoga   ..

Volim da upoznajem nove ljude.. ali.. Volim više od svega sresti ljude koji su me se dojmili u nekom trenutku u prošlosti. Volim saznati dali još imaju tu energiju i mogućnost da me nasmiju ili šokiraju ili bace u razmišljanje.. Volim te neobavezne razgovore u prolazu.. Bez onih pokušaja da mi se uvali problem u uho.. Volim da me ne ostavljaju ravnodušnom.. Volim da pokrenu neku emociju u meni.. Lošu ili dobru.. svejedno je.. Samo da nije svejednost.

Uglavnom.. krenem ja sistemom eliminacije. Uočim nekoliko podlih-provokatora koje križam na listi.. uočim nekoliko divljih primitivaca.. prekrižim.. uočim podosta neutralnih i mutnih tipova.. križam ih.. Ti ljudi su mi stranci i oprezna sam kada se o njima radi. nikada ne znaš kako će netko nagao i divlji reagirati. Plaše

Ostajem na tridesetak nickova..

Neki od njih su isto provokatori, ali nema u njima one podlosti i primitivizma.. pa ih nekako pokušavam otkriti.. rade li to iz dosade? rade li to iz zabave? rade li to jer drugi od njih to očekuju? možda to rade jer im dobro stoji i jer su dobri u tome? nisam sigurna. Ti ljudi me pomalo plaše pomalo čude ali volim što su tu. Grickaju

Pored njih tu su i oni koji su drugačiji. Onih nekoliko koji su se savršeno uklopili u okolinu.. ali ne kameleonskim stapanjem sa pozadinom.. već kontrastom kojim daju ravnotežu i čine svima nama dane manje sivima i bljutavima.. čili papričice britkih jezika i brzih prstića. Oni su ljudi koji me nasmiju onako glasno.. volim to. Peckaju

Onda onih nekoliko koji su spremni pokloniti svoju pažnju i nježnost onima kojima je to neophodno. Ti ljudi nanjuše tugu i nemir.. i spremno ih svojim tekstovima i gestama uklanjaju. Tuga i nemir su banovani na 28000 minuta .. Ti isti su spremni ući svim svojim bićem u odnose i ne boje se dubine.. ne boje se zagrebati po površini.. nije im strano dati pohvalu niti konstruktivnu kritiku. Grebuckaju

Tu nailazim i na one toliko nježne i emotivno inteligentne ljude da se zasramim sama sebe i svoje hladnoće. Divim se njihovoj sposobnosti da svaki impuls profiltriraju kroz sebe. Divim se njihovom kapacitetu za slušanje tuđih sitnih problema i spremnosti da savjetuju vrlo oprezno i sabrano. Grle

Ehh.. ima tu i jedan broj ljudi koji su izrazito erotični.. Ne ona ševa koju nalazimo svuda na netu.. ne onaj tipk tipk seks koji nam se svima barem jednom dogodio.. nego senzualno vođenje ljubavi u rukavicama. Niti jednom direktno spomenut seks.. a stvaraju atmosferu koja je sva nabijena privlačnošću.. takvi te ljudi dovode do toga da si grizeš doljnju usnicu dok ih čitaš.. da si pokušavaš predočiti kakav bi osjećaj bio nalaziti se u njihovim šapama.. Ljube

Svi su ovi gore navedeni malo nepristojno i nespretno od mene strpani u skupine i kalupe.. ali sklona sam tome da ljude dijelimo u grupe.

Opširno sam ja to sve elaborirala i objasnila.. ne da vas udavim i utlačim.. već da vam lakše približim misao o onim najrijeđima i najdivnijima koji nisu dovoljno mali da budu u skupini i kalupu.

Individuaci u punom smislu te riječi.

Poželim biti djelom njihovih života.. biti uključena u njihove dane i misli. Rariteti. Fantastične kombinacije znanja, energije, šarma. Onaj ritam u kojem funkcioniraju. Onaj vokabular kojim raspolažu. One pauze koje učine tokom razgovora da bi si dali vremena da razmisle o temi prije nego je komentiraju. Onaj pomalo drski osmjeh koji ti poklone kada znaju da su te oduševili. U biti.. onaj na početku bloga spomenut fluidni razgovor.. Prelaženje iz teme u temu.. bez neugodnih tišina između.. krasne i bez kompromisa izgovorene istine.. Hrane

I onda.. Strah.

Divna je na netu mogućnost da si nadoknadimo i da se zaljubljujemo u ono što u reali nemamo.. ali.. što kada poželimo virtualu realizirati? što u momentu kada nam u glavi kristalno jasna postoji želja da se jedno nedjeljno posljepodne na kauču sa tim nekim ušuškamo pod dekicom? što kada navečer poželimo da se ujutro pored tog nekoga probudimo.. da ga gledamo kako mirno spava.. da ga mazimo po obrvama..

Nije do seksa.. iako je divna nagrada i slatko zadovoljstvo.. do bliskosti je i pripadanja nekome i uz nekoga..

Trebam li u tom momentu pobjeći i ne osvrnuti se? .. trebam li se zadovoljiti površnim razgovorima sa nekim od onih koje sam križala prvi dan? ili treba da se glupiram sa sh i w i zabavim neobavezno? mozda da se u tom momentu bezobrazno izgubim iz takvog dueta i uletim u neki novi? ili treba da hrabro odjebem sve do sada stvoreno u životu i krenem u realizaciju?

Divno je biti zaljubljen.. dijeliti sa nekim ideje i razmišljanja i stvarati planove.. ali onaj tren u kojemu zaljubljenost prerasta u voljenje pokreće u meni bujicu topline.. ali i jezu..

Jesi li ti zbilja ono što piše? Volim li tekst kojim lažeš sebe, pa samim tim indirektno i mene?

Najgore je u svemu što je cijela priča krenula bezazleno i sa namjerom da izgubim vrijeme.. a ispada da nije niti malo bezazleno i da gubim srce i razum.