Počeo sam pisati odgovor na Soyin blog, ali toliko se toga nakupilo, našao sam se u toliko sličnih situacija (srećom, ne osobno), imam toliko toga za reći... tako da sam odlučio napisati novi blog. Želim ovo podijeliti s drugima, želim pomoći ljudima u sličnim problemima... ako samo jednoj osobi pomognem, vrijedilo je...

Za početak... Soya, zaista mi je drago zbog tebe, što si ipak otišla na vrijeme na pregled i što se sve dobro završilo.

Ja baš ne volim doktore. Nisam inače boležljiv, a i kad pokupim neku prehladu, virozu... obično se malo primirim doma, uz čaj i malo meda, i prođe za par dana...

Tako me nešto i uhvatilo nedavno, prije cirka mjesec dana. Pomalo kašljem, na mahove me hvata temperatura... mama i djevojka me tjeraju da pijem andole, aspirine, da idem doktoru... rek'o ne trebaju mi lijekovi, proći će... i tako vučem  tu prehladu tjedan dana, sve mi je gore... nisam mogao spavati po noći od kašlja, šmrcao po cijele dane, znojio se temperature... pa me "kao prošlo"... kažem im "A ha! sam sam se izlječio!" I sutradan me uhvati strašan suhi kašalj... i napokon odem doktorici. Ispostavilo se da imam neku virozu, prepiše mi sirup protiv kašlja i ozdravim za 3-4 dana.

Ljudi, odite na vrijeme doktoru!

Nedavno sam gledao emisiju dr. Oz. U 50. godini je napravio rutinsku kolonoskopiju (preporuča se osobama starijim od 50 godina) i našli su mu polip (cistu) na debelom crijevu, za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio zloćudan. Otkrili su ga u ranoj fazi, pa su ga lagano odstranili. Što bi se dogodilo da nije otišao na pregled? Naime, taj polip se "hrani" lošim supstancama u našoj hrani i raste, sve dok u jednom trenutku ne pukne i raširi te kancerogene tvari po svim unutarnjim organima.

Znači čak i dr. Oz, čovjek koji se zdravo hrani i vježba redovito je uspio dobiti polip. Toliko o tome koliko je važno ići redovno na preglede...

Želio bih još podijeliti priču jedne moje prijateljice. Prije nekoliko godina ustanovljen joj je rak krvi, najgori mogući oblik. Nijedna terapija nije pomagala osim jednog američkog eksperimentalnog lijeka koji podjednako ubija dobre i loše stanice. Prvo joj je teško bilo uopće naći doktora koji će pristati na terapiju takvim lijekom. Kad je napokon našla, određena joj je terapija u devet ciklusa, devet mjeseci pakla. Ali dolazila je na svaku terapiju sa smiješkom, iako je znala koliko je terapija bolna, iscrpljujuća, užasna... ne mogu ni zamisliti kako joj je bilo... Dok su drugi uglavnom ležali u krevetu, ona se tjerala da hoda, da se kreće, udarala se u mišiće (valjda da poboljša cirkulaciju, ne sjećam se više) iako joj je bilo jako bolno... znala je da mora tako, da preživi... Mnogi na njenom odjelu su umirali, nisu uspjeli izdražati terapiju do kraja... no ona je ostala čvrsta, odlučna, ŽELJELA JE ŽIVJETI ! Izdržala je terapiju do kraja, i tumor se povukao. Međutim, rak krvi se ne može izljećiti. Tumor se povukao, ali je i dalje u njoj, samo sada "spava". Rečeno joj je ako se tumor vrati u narednih pet godina, neće mu se moći oduprijeti, jer vratit će se višestruko snažniji. Šanse da su tumor vrati u tih pet godina su golemih 90%. Ali eto, prošla je već i šesta godina, a tumor se nije "probudio"... preživjela je samo nevjerojatnom snagom volje i želje za životom.

Kad mi je teško, kada sam na rubu da odustanem od nečega... uvijek se sjetim da ima ljudi kojima je gore, uvijek se sjetim nje... ona je moj najveći idol, žena ratnik, dokaz koliko može snaga volje!

Vidi ga... pa ne rascmizdrujem (ne uspeva mi tako lako da izgovorim ovu rec ) se bas tako lako  Sha oces, pozitivan ti je blog, sta si me uplasio 

Znaš mixi, sjećam se jedne situacije kad sam s društvom bila na proslavi rođendana. Od nas dvadesetak dvojica su bila u totalnom rasulu. Jedan je umirao od nekog galopirajućeg rijetkog raka, ne znam sada točno kojega. Majka, on i njegov brat, svo troje su u isto vrijeme obolili od tog raka i svo troje su bili umirući ( sada su već svo troje pod zemljom ). Drugi je bio security u poznatom disko klubu u Splitu, i jednu večer se među mnoštvom nađe budala koja baci u masu bombu. Moj prijatelj je bio u blizini i zadobio je strahovito teške ozljede trbušne šupljine, pola toga mu je izvađeno. Tu večer, dok smo sjedili...njih obojica su bili prepuni humora i volje za životom, a mi ..zdravi smo sjedili ko balvani dok su nas oni posluživali.

Imam prijatelja koji se već 10 godina bori s rakom debelog crijeva, čovjek je nevjerovatan koliku količinu snage i volje posjeduje. Nebrojeno puta je već bio na operacijama, svaki puta mu odsijeku po komad crijeva. No i u svemu tome nije izgubio nadu i smisao za humor pa kaže liječnicima: "Najbolje bi bilo da mi zašijete jedan patent da se ne mučite svaki puta iznova rezati da biste me otvorili"

I onda kada gledaš koliko su ljudi smiješni pa kukaju nad svojim svakodnevnim glupostima, a neki bi bili presretni da im je to jedini "problem" u životu. 

mnogo mi je teshko da chitam owe blogowe i ja imam sluchaj u poroditzi...sutra joj idemo u posetu...

Nyx