Nocni Setac - Zid

Desilo se sinoć mnogo toga...
Cijelu noć su u mom društvu bili Čistaći Ulica Od Snijega...
Oni zato što moraju a ja ...
Tako Živim...
Vraćali su svojim kamionima snijeg prema mojim Trotoarima...
Ali sam ih sinoć razumio...
I bez ljutnje sam im odpozdravljao...
U pauzama između tmine noći...
I osvijetljenosti rotacionim svjetlom grtalice snijega...
Sreo sam dvoje mladih...
Veseli...
Drže se za ruke i čavrljaju...
A ruke im se smrzle pa Ona svoju uvlači u Njegov rukav..
Ali ne puštaju se...
Stanem sa njima...
Šta ima.. šta nema...
Ona sve cupka a uporno gleda u njega...
I nasmiješena...
Još su mladi ali dragi su mi...
Ispričamo se i hajde...
Oni prema Plavoj Vodi...
Ja ću prema Hotelu...
Kad nakon desetak metara...
Okrenuše se i ona dotrča do mene...
"Čuj...Jel'de ti si Noćni Šetač? Onaj sa interneta?"
"Koji?" pravim se malo blesav...
"Onaj sa onog... bloganja bolan."
Šutim...
Ona me gleda i vesele joj oči...
"Jel'de da jesi... Ne boj se čuvaću tajnu"
"Zašto misliš da jesam ?" ispitujem i nadam se da će se povući...
"Jel' zato što sada šetam? "...
"Nije" odgovori Ona...
" Po očima... tako sam zamišljala Šetača kada sam čitala"...
Po očima...
Znate li Bloggeri da još uvijek postoje ljudi koji gledaju u oči dok razgovaraju sa nekim...
Bez obzira što su mladi...
A ti isti Gledači U Oči znaju čuvati tajnu...
Rekao sam joj ko je Noćni Šetač...
Sada me poznaju Djevojka Sa Travničkog Semafora...
I Noćna Gledačica U Oči...
Neka...

Ove noći (Pablo Neruda)

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Bila je mrkla noć te noći...
Dok sam iz nepoznatog za nju...
Dolazio u nepoznato za sebe...
Zaliven možda najukusnijim vinom koje sam u životu probao...
I obasjan Mjesečinom...
Mirisala je na Život...
I svaki joj je damar poigravao u ritmu muzike lokalnog orkestra...
Ja sam samo stajao...
Možda trenutak...
Možda cijelu noć...
I činilo mi se da samo njene noge čujem dok se kreću u taktu muzike lokalnog orkestra...
A njen je osmijeh od noći stvorio dan...
Poželio sam je slušati kako diše...
I kako nabraja gdje i s kim nekada želi otputovati...
I sve dok lokalni orkestar nije zasvirao pjesmu od koje se plače...
I koju baš tada nije nikako trebao zasvirati...
Ja sam je gledao...
Počela je plakati...
A moj su svijet obasule oluje i tornada...
I svezaše me hiljadu čeličnih lanaca za ono isto mjesto na kojem sam stajao...
A ja sam ih kidao jedan po jedan...
I velikih očiju gledao njene suze...
U kojima sam mogao pronaći odsjaj duge...
I nekoliko latica crvene ruže...
...
...
...
Pretežak i zgrčen...
Otvorio sam oči...
I čupao prekrivač na sebi...
Sam...

Oprezno Prijatelju moj...
Kada sviraš sevdah na harmonici polako i tiho to radi...
I nemoj onaj dur da prvi postavljaš...
Nemoj ga nikako buditi....
Barem dok ne svane dan...
...
Oprezno Prijatelju...
Kada spominješ stare Ljubavi...
Ne poredi ih sa ovom mojom vječnom...
I nemoj se nikada i ni u šta zaklinjati...
Da su sve prave Ljubavi tužne...
...
Oprezno Prijatelju stari...
Krhko je moje shvatanje sreće...
I nisu mi daleki niti skupi rijetki sretni dani...
Već mi samo moje Ljubavi svakodnevno trebaju ...
I ti Prijatelju stari...
...
Oprezno stari moj...
Teško je vjetrove razumjeti...
I Noćne Korake vječito kući okrenuti...
Ne govori mi o Daljinama i zelenim prostranstvima...
Koji kao da samo mene čekaju...
Uvenuće im zelena boja čekajući...
...
Oprezno sjedi pored mene i šuti prijatelju moj...
Šutnje u ovim godinama nisu znak priznanja...
Već čekanja...
A čekanja mi ponekad ne daju zaspati...
...
Oprezno u ovakvim noćima...
Da mi ne slomiš predveče neku od uspomena...
Dođi i sjedi...
I pazi da ne probudiš Lutalicu i Boema...
...

U Noćnoj Šetnji korake na rub postavih...
I odlučih bez poziva u pomoć da prođem ispod mosta...
Siguran u sudbinu...
Odjek koraka u noći kao potpis odade da dolazim...
A oni me spremno dočekaše...
...
...
...
[i]Baš si kao On...
Ko? ...
Noćni Šetač...
Ko vam je taj?...
Ma ne znaš ti... piše lik svaku noć...
Šta piše? ...
Ma piše tako svašta...
O Travniku...
O Zelenookoj...
Čudan vam taj lik...
Ma nije čudan...
Pa dobro što ćete ovdje...
Evo nešto kontamo...
Možda naiđe ovuda blizu...
Da ga vidimo...
Što da ga vidite...
Znaš nema on pravih drugova...
Samo ulične perače i Zelenooku ...
I mjesec jest...
On mu je k'o brat...
Pa nešto mislimo možda da mu mi budemo drugovi...
A ja? ...
Pa ti si već naš drug ...
Možeš biti i njegov...
Dobro...[/i]
...
...
...
Ostao sam sa jaranima dugo čekajući sebe da naiđem....
A poslije nas je vjetar poslao kućama...
Pa im nisam stigao reći...
Imam ja drugova drugovi moji...
Imam ja Vas...

Med i Slatko Grožđe

Moj jedini greh je ljubav
Nedostaješ mi toliko da boli
Zašto da živim, za tebe sad sam
senka iz prošlosti što uzalud te moli
 
Moj jedini greh je ljubav
i to što želim te kao prvog dana
Zašto te volim, zašto te sanjam?
zašto se nadam, a znam da nisi sama
 
Umrem li biće to od srca
Život mi kao kazna dođe
Nekom si med i slatko grožđe
a meni noć nikad da prođe
 
Moj jedini greh je ljubav
A nebitne su bile sve sa strane
Smiluj se, pruzi još jednu šansu
muškarcu koji spreman je na pokajanje
 
Umrem li biće to od srca
Život mi kao kazna dođe
Nekom si med i slatko grožđe
a meni noć nikad da prođe