---

Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio.

On: Halo

Ona: Bok.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo.

On: Ne mogu vjerovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da.

Ona: Da predugo... predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj. Ni sama neznam kako sam se na to

natjerala sada.

On: Da...

Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim

imenom.

On: (tišina) ..kako to da si nazvala...?

Ona: (tišina) pa htjela sam te čuti... vidjeti kako si?

On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. �ivi se dan po dan. A

ti?

Ona: Dobro sam...

On: La�eš...osjetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati.

Ona: Tebi ne...

On: Da to je uvijek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali.

Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se sjetiš kada mene?

On: (tišina)

Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš

svoj �ivot..

On: ...naravno da se sjetim...i nekada po�elim da nije tako..ali uvijek je isto.

Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te otjerala od sebe .... nikad mi to nije bilo

jasno... mo�da sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići

na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš

On. I ja sam htio samo to..ostati...

Ona: Ja sam kriva za sve...

On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada

sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.

Ona: (tišina ) i kako si ti jesi o�enjen? Imaš obitelj?

On: Nemam..O�enio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi

je �elje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoliti ju ali nakon nekog vremena

shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna

je.

Ona: A ti �iviš sam?

On: Da .�ivim sam..naučio sma se na to.. navikne se čovjek kada mora.

Ona: Da..navikne se čovjek...

On: A što je s tobom?

Ona: Ja sam sama..u�ivam kao i uvijek.. dobro je...

On. Nikad se nećeš promjeniti...ali nisi sretna.

Ona: (tišina)

On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...

Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...

On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna �ena...

Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.

On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti

negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti retan ako te opet vidim ili čujem

( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..

Ona: Zašto?

On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promjenili smo se...

nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.

Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..

On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...

Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...

On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš n ti mene... samo bi se povrijedili

još više.

Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?

On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...

Ona: Htjela bi te vidjeti...

On: Nije stvar u tome da te ne �elim vidjeti..�elim to više od svega... ali znam da ne smijem

Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...

Ona: Znam.. (tišina)

(tišina)

On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz

svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam �iv.

Ona: (tišina) ali...

On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća

pogreška bila vjerovati da mo�emo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...

Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...

On: Znam...

Ona: Nsam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...

On: Nisi ti kriva... ne mo�eš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva

što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako..

Ona: (tihi jecaj)

On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe

i zbog mene.. nećemo se više ka�njavati.. dobro?

Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te...

On: (tišina)..nemoj plakati....

Ona: (tihi jecaj) ...volim te...

On: I ja tebe.. ali ne mo�emo ovako..ne mo�emo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj

misliti više na to..�ivi �ivot...�ivi i sjeti me se kada spavaš... tamo mo�emo biti

zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne mo�e dogoditi.

Ona: Ne �elim ovo... ne �elim da nestaneš...

On: Znam.. ni ja to ne �elim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne

�eliš to priznati..

Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...

On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi

uvijek biti u mislima i srcu... �ivi srećo moja.. �ivi... volim te...

(spuštena slušalica)

Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...

Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na

njegovoj ploči u donjem desom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: Ovo je

srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog

zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino

naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je dr�ala

jednu crvenu ru�u. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ru�u i

stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne �eli otići. Svaka

je godine dolazila na taj dan i nosila ru�u. Uvijek bi se zadr�ala kojih 15 minuta i opet

nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ru�e...samo

prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije

više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u

vječnosti..

Zalosno