Uvijek sam važila za ravnodušnu djevojku koja u svakom trenutku drži sve konce u svojim rukama. Žena koja nema prošlosti, kojoj uspomene ne mogu ništa, žena kojoj je prekidač za emocije oduvijek bio na OFF. Ali ne znaju oni šta se dešava kad se ta ista žena nađe oči u oči sa odrazom u ogledalu, ne znaju koliko je čaša pokušalo isprati uspomene, koliko je dimova cigareta pokušalo zamagliti sjećanja, koliko šminke je pokušalo sakriti neprospavane noći...Još uvijek te poželim, onako posebnog, a pogrešnog. Najgoreg i najboljeg u isto vrijeme. Svakakvog, a najdražeg. Pa se zapitam, hoće li ikada prestati... Hoću li ikada biti sretna i mirna bez tebe, hoćeš li me ikada prestati ponovo tražiti? Hoće li ovo zauvijek trajati? Taman za ništa, premalo za sve. 

Čestitam, ženo bez prošlosti, još jedan oskar za glumu ide baš tebi!

tako se postaje alkoholichar, da znash