3h ujutro, ne mogu da spavam…mnogi su mi rekli pisi, izbaci to iz sebe , pa evo da pokusam…prvi put

Izgubila sam mnogo prijatelja, poznanika,..ali ni jedan gubitak nije bio bolan kao tvoj. Iako je proslo 3 mjeseca cini mi se kao da je juce bilo…Ustanemo …mislimo bit ce dan kao svaki, ali nije bio. Od tad mislim da se budim sa strahom sta cu danas cuti lose, sta ce me docekati lose. I mozda ne bi ni bilo toliko bolno da tvoja smrt nije bila takva….da se nije desila na takav nacin s cim ne mogu da se pomirim, jer svjesna sam da svi moramo jednog dana…da nam je svima vec odredjena sudbina,pa  ja  sama druge tjesim s tim,koliko se moze to nazvat utjehom. Zaspao si pod vedrim nebom,nasao neki svoj mir, misleci izvan svake opasnosti…cuj opasnosti, ko je na to mogao tad i da pomisli. Nisi izazivao smrt, sudbinu, kao sto kazu, ali ipak se vise nisi probudio.

Grijeh je je pitat se zasto ti, zasto ne onaj, zasto tako mlad…ali ja se samo pitam,zasto na takav okrutan nacin.

Svi smo te voljeli I volimo jos, a i kako ne bi one oci pune vedrine, pune zelje za zivotom, uvijek nasmijan,uvijek iz srca raspolozen. Ne prodje noc da ne mislim o tebi, prijatelju moj…Voljela bih da me mozes cuti, da znas da te nisam i necu zaboravit nikada. Da li znas da je na dan tvoje sahrane palo par kapi kise, samo iznad mjesta gdje si ti lezao…a sunce je peklo. Neki kazu to znaci da nebo place , neko ovo, neko ono…ja ne znam sta znaci ali sam sigurna da ima neki razlog. Ni tad a ni sad nisam svjesna da sam se oprostila zauvijek od tebe,da me vise nikad neces zagrlit, nazdravit i zaplesati sa mnom. Ne znam ni koliko ce mi ovo sve olaksati ali morala sam pokusati.

Edited by jedina, 2012-10-17 21:09:48

Edited by jedina, 2012-10-17 21:11:24

uzmi pushku pa me ubij, nemoj owako polako

Kako godine budu prolazile, to ce se sve cesce desavati i dragi ljudi ce odlaziti..u vecnost, daleko, u drugi kraj  grada, u novi zivot i ko zna gde sve jos. Zivot je  uopste pun rastanaka, susreta, promena, iznenadjenja..

Sve sto je danas ne  znaci da ce biti i sutra. Svi mi to znamo, ali opet... nista te ne pripremi i na to se nikada covek ne moze navici, na  vecni odlazak voljenih ljudi. Mozda, kazem  samo mozda, ostaje ona neka neodredjena i ne bas jasna pomisao da cemo se jednom tamo negde svi opet sresti. A  opet, ko to zna...

Za neke gubitke ne postoji zaborav, samo druga dimenzija tuge.

To je sasvim u redu. Čini nas ljudima.