urple">lack">
" ... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. "

" Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim
radost, tražim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan
pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."

"Tvrđava"

"Kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta.
Ne odlučujemo, već se zatičemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, il odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda našeu tom gužvanju? Nešto mora biti moje."

"Tvrđava"

arkOrchid">"Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje."

Dervis i smrt

MUDRE MISLI - MEŠA SELIMOVIĆ

Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.

Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Teško će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle različito. - Lako će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Mrtve treba sahraniti, zbog sebe.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?

Meša Selimović - Derviš i smrt

“Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi drevno iskustvo prestalo da nas plaši.”
( M.Selimović)

"…Imala je samo telo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom.
Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode.
Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji…"

"Ja ne biram ono sto imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."

Ona mi namiruje izgubljeno i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su skupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Stvorio sam je kao divljak svog kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi…da trazi od njega obicne stvari, da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek sjestan da bi mu bez njega, strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima , u lutanju.

U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

Deo Tvrdjave Meše Selimovića....deo koji se zna naizust,i onaj kojem se uvek
vratim ponovo kad uzmem knjigu koja se ne ostavlja....

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unšte drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce saplićemo, u što upadamo svojom voljom, u što nevoljom, što od nas zavisi, i što možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.

- Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od njegovih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda.
Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!