Nesto lijepo treba da se desi ...
Noćas zaključavam vrata prošlosti,
Objeručke otvaram vrata budućnosti.
Nisam mislila da ću ikad biti spremna,
Nisam osjetila spremnost koju osjećam danas.
Dragocjeno sam vrijeme,
Danas nažalost uzalud potrošila ...
Tvrdoglavost me ubijala,
Previše sam joj se godinama priklanjala...
Danas je taj sudnji dan,
Danas se okreće novi list,
Što je prošlost, pojma više nemam,
Jel mi se ikad išta dogodilo ?? –
Hm.. – ne sjećam se.. sve mi je u magli..
Prokleto bilo svo ovo vrijeme,
Prokleta bila prošlost koja me uništavala,
Prokleti bili dani kad sam joj sve to dozvoljavala,
Iako neki to zaslužili nisu.
Nešto lijepo treba da se desi,
Uza svu moć koju sad osjećam,
Vjerujem da je moguće sve,
Pa i da se promijenim.
Dosta je zaklanjanja očiju mislima prošlosti,
Dosta je grijeha potkovanih tom gadurom,
Dosta je patnje koju ponašanjem nanosim drugima,
Dosta je moje proklete tvrdoglavosti.
Davno sam naučila ovakva biti,
Tvrdoglava, nepopustljiva i naizgled jaka,
Iako unutrašnjost je plakala,
A vanjština se tjerala istinu prikrivati.
Danas sam plakala,
Ko malom dijetetu niz lice potekle mi suze,
Boljele me želje,
Boljela me manjkavost hrabrosti.
Čovjek kojega ne muči prošlost,
Ne zna kako to dušu umara i snagu isisava,
Ali napokon imam nekoga,
Uz koga sam trenutak taj dočekala.
Trenutak kad ću zadnju put reći,
Svaka čast svima koji me ne znam kojim čudom volite,
A prošlosti ću obećati – više me gaduro odvratna nećeš dirati!
