Tebi....

Voleo bih da sam suza u tvojm ocima,da padnem niz tvoje lice i da umrem na tvojim usnama, sve bi to trajalo 4 sekunde za tebe, a za mene bi to bila citava vecnost ! ! !

Jos nesto zapamti …

Samo zaborav cini kraj, nikada vreme i kilometri, jer pokusati nekog na silu zaboraviti, znaci ga samo jos vise voleti ! ! !

Tebi

Nekada ćutim, nekada te samo krišom gledam
i dajem ti sve, nevidljivo i tiho.

I volim senku što me skrije na samo par uzdaha od tebe.
Volim da zastanem onda kada bih najviše hteo da se survam na tvoj vrat
i zaboravim sve prolazne pompe, karnevale,
jer nijedan nije kao naš prećutni tango.

Volim da te ispijam,
neujednačeno, ponovno
i kradem te od tebe samog, a da to i ne primetiš.

Osmehujući se tvojim zbunjenim,
upitno usmerenim očima,
nagnem se blizu tvog uha i hrapavo izgovorim: ,, Ništa.” ,
dok u ruci neprimetno proturam deo tvoje neverice.

Nekada, između valova plavičastog dima,
prodrem u tvoj svet.
Suptilno dokoračam i ne poljubim te,
već te samo jako udahnem, strastveno.
Onako, da od mirisa voća koji poleti niz vene,
zadrhti i koleno.

Voli Me Malo!!!!

Voli me malo, ali dugo,
ne iz navike, nego iz zudnje,
kao zelju za ljubavju.
Voli me malo, ali dugo
kao neostvarenu zelju,
kao neki san,
kao muziku bez kraja.
Voli me malo, ali dugo
dugo...kao naviku
Bez zaborava....

Ja sam umrla po ko zna koji put. OPET! Moja stara ljubavna prica se ponavlja. I koju god pricu,ljubavnu,da zapocnem..kraj vec znam unaprijed....vec sam navikla bit povrijedjena i plakat satima i danima.Mozda mi se to dogadja jer pruzim svu ljubav svijeta,jer je ta osoba za mene jednostavno SVE! Mozda bi trebala bit kucka pa se zajebavat..ali ne,ja nisam takva.ja to ne znam. Ja kad volim onda volim. Tako sam i zavoljela njega...njega...kojeg sada vise nemam. Jos ne mogu vjerovat da ga nemam...Prolazila sam s njim sve. Od predivnih trenutaka skupa provedenih,do onih manje lijepih. Tih manje lijepih trenutaka je znalo biti cesto...ali nasa ljubav je to sve nadjacala tak da bi se i pomirili brzo. Ubijalo me to. Plakala bi jako puno...ne bih se osjecala dobro...ali...sve bi na kraju dobro zavrsilo. Njegove lijepe rijeci bi me izljecile. Njegov pogled. Njegov osmijeh. Bilo bi mi dovoljno samo da ga vidim...i osjecala bih se bolje. Jednostavno mi je bio sve. Nazalost je sad to proslost.

~ Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli...Lakse bi se podnosio dan sto traje..ne bi se mjerio onim sto više NE POSTOJI...~

Koliko god je bolila nasa ljubav..ja sam ga voljela...volim ga i sad...ali ako ne ide,onda ne ide...necemo se mucit..ali..za mene je i ovo sad mucenje...ne znam kako cu ga sada gledati a znati da vise nije moj...ne znam kako cu sada zivjeti bez njega. Kao da je dio mene umro. I je...Nikad ga nisam htjela izgubit. I dogodilo se. To sto sam najmanje htjela...On je bio moja sreca,ljubav najveca...KAKO CU BEZ NJEGA
ne znam...ne znam...ja bez njega ne mogu...bit ce mi tesko nastavit živjet bez njega...probat cu..teeesko..al..zivot ide dalje..i bez njega...nadam se samo da ima nade jos za nas.da to nije kraj zauvijek...

~Ako nekoga volite,pustite ga! Ako se vrati zauvijek je vaš...ako ne...nikada nije ni bio.~