Ja sam umrla po ko zna koji put. OPET! Moja stara ljubavna prica se ponavlja. I koju god pricu,ljubavnu,da zapocnem..kraj vec znam unaprijed....vec sam navikla bit povrijedjena i plakat satima i danima.Mozda mi se to dogadja jer pruzim svu ljubav svijeta,jer je ta osoba za mene jednostavno SVE! Mozda bi trebala bit kucka pa se zajebavat..ali ne,ja nisam takva.ja to ne znam. Ja kad volim onda volim. Tako sam i zavoljela njega...njega...kojeg sada vise nemam. Jos ne mogu vjerovat da ga nemam...Prolazila sam s njim sve. Od predivnih trenutaka skupa provedenih,do onih manje lijepih. Tih manje lijepih trenutaka je znalo biti cesto...ali nasa ljubav je to sve nadjacala tak da bi se i pomirili brzo. Ubijalo me to. Plakala bi jako puno...ne bih se osjecala dobro...ali...sve bi na kraju dobro zavrsilo. Njegove lijepe rijeci bi me izljecile. Njegov pogled. Njegov osmijeh. Bilo bi mi dovoljno samo da ga vidim...i osjecala bih se bolje. Jednostavno mi je bio sve. Nazalost je sad to proslost.

~ Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli...Lakse bi se podnosio dan sto traje..ne bi se mjerio onim sto više NE POSTOJI...~

Koliko god je bolila nasa ljubav..ja sam ga voljela...volim ga i sad...ali ako ne ide,onda ne ide...necemo se mucit..ali..za mene je i ovo sad mucenje...ne znam kako cu ga sada gledati a znati da vise nije moj...ne znam kako cu sada zivjeti bez njega. Kao da je dio mene umro. I je...Nikad ga nisam htjela izgubit. I dogodilo se. To sto sam najmanje htjela...On je bio moja sreca,ljubav najveca...KAKO CU BEZ NJEGA
ne znam...ne znam...ja bez njega ne mogu...bit ce mi tesko nastavit živjet bez njega...probat cu..teeesko..al..zivot ide dalje..i bez njega...nadam se samo da ima nade jos za nas.da to nije kraj zauvijek...

~Ako nekoga volite,pustite ga! Ako se vrati zauvijek je vaš...ako ne...nikada nije ni bio.~