Virtualno zaljubljivanje nema smisla, osim kad se virtuala može pretvoriti u stvarnost tj. kad se s nekim upoznaš preko neta, ali kad je on tu, blizu tebe, pa ako poželite i ako se slažete, ako ste si kompatibilni, da to druženje ili eventualnu vezu možete pretočiti uživo. Veza se mora konzumirati, u protivnom nema smisla...čovjek može "pasti" na nečije riječi, to ti može goditi, zaboga, pa ljudi smo željni da se nekome sviđamo, dopadnemo i nije puno potrebno da se utopimo u riječi koje gode...bile one iskrene ili ne, mi o tome i ne razmišljamo, važno nam je da imamo privid, da smo zadovoljni, da osjećamo leptiriće u želucu koje podsjećaju na ljubav, ili barem u tim trenucima tako mislimo....a zapravo samo sebe varamo, da toga nismo ni svjesni...Jer to se kad tad raspline, nestane, kao list otpuhan vjetrom...i ti zapravo nikad ne znaš i ne možeš znati sa koliko osoba se netko dopisuje, piše li svima isto, i ti možeš biti samo jedna točkica u njegovom nizu...kad te poželi, tu si, uvijek je neka od točkica tu...jer internet je pravo prostranstvo ispunjeno hiljadama točkica koje žeđaju za ljubavlju, zabavom, bilo čime i svatko tko je ovisan o njemu teško izlazi iz njega....i tko da misli na samo jednu točkicu kad je svaki novi dan neka nova točkica, svaka nova noć moguće donosi novo uzbuđenje... A svi bi mi ili barem oni koji doista žele ili moguće traže ljubav, da smo jedina točkica nekome...pitam se da li je to uopće moguće u današnje vrijeme? I kad malo bolje razmislim, tražiti ili očekivati da ćeš naći ljubav na internetu postoje mi sve gluplje i gluplje...možda zato što sam upravo izašla iz veze, pa sam nepovjerljiva i oprezna, ali nekako mi se čini da nema smisla...

Lepe stvari se dešavaju kada se najmanje nadaš.Zato osmeh na lice i uživaj u životu...Imam jedan moto...,,Živi život,ne dopusti da on živi tebe''!!!

jednom kad nadjes svoju tockicu i kad ona nadje tebe nasmejaces se ovom blogu 

Danas u ovom hladnom i surovom vrmenu tesko je naci nekoga ko te razumije.Zato me ne cudi sto sve vise i vise ljudi vara samog sebe i utapa se u elektronske veze.Zaboravljaju da osmeh,dodir ili pogled da moze vise reci nego sati i sati kuckanja.Moramo verovati da za svakoga od nas ima neko ko nas ceka mozda semo ga sresti surta na najbanalnijem mestu koje mozemo pomisliti. .