Život nas sve vodi putem sudbine, a sudbina ne pita da li nešto želimo ili ne. Tako je kako je. Moraš živjeti, ma koliko da je teško. Moraš se boriti, pa čak i ako izgubiš, bar znaš da si pokušao, da nisi sve prepustio sudbini, iako je ona kao i svaku i tu bitku dobila. Često pomislimo kako trebamo odustati. Ne samo u borbi sa sudbinom, nego i životom.Ali to je kukavički, a kukavica nemoj biti. Bez obzira na sve stisni zube, izdrži. Izdrži svu onu jaku bol u grudima koja stišće srce koje počinje ubrzano da kuca od straha da će svakog trenutka prepuknuti. Zatvori oči da suze ne sklize na lice,da se ne utopiš u njima. Pregrizi usnu, zatvori usta da ne vrištiš od tuge, da niko ne čuje i ne vidi koliko je teško kada živiš među milionima ljudi, a u biti si sam. Bez osobe koja neće dozvoliti suzi da poteče, koja će te poljubiti da ne možeš vrištati. A onda kada uzme tvoju ruku srce će početi ubrzano da kuca, ali ne od straha nego od sreće. Oči će zasuziti i zablistati sjajem ljubavi, a usne će nacrtati onaj iskreni osmijeh na licu koji će te ispuniti. E to je život zbog kojeg živimo i sudbina koja mora pobijediti, protiv koje se nećeš boriti!

Sudbina je rec i nista vise... sve ostalo je na nama samo treba dovoljno zelje, volje i znati zasto i zbog cega ,koga to hocemo... cilj je bitan..