Vozim se biciklom s pauze i primjetim da razgovaram sama sa sobom...o bože, mislim si, Alex, ne opet...ponekad se znam zanijeti i zaista sama sebi govorim što trebam napraviti, kupiti, ako sam ljuta na nekoga, obraćam mu se izravno, ko da pričam s duhom, sve se unesem...a valjda nemam kod sebe papir da to zabilježim pa baljezgam sama sa sobom...hahahaa....a doma je još ok, nitko me ne čuje, sim povremeno moja djeca, pa me znaju pitati: Mama, s kim ti pričaš?...ups...no stvar postaje gadnija kad sam na poslu ili, ne daj bože, negdje vani, kao danas...i govorim ja sama sebi što ću kuhati sutra, i da moram kupiti zelenu salatu i to si govorim, onako naglas, da sam imala slobodne ruke valjda bi i gestikulirala...hahaha...kraj mene se provoza jedna gospođa i gleda me otvorenih očiju, bit će da sam joj se sažalila...jadnica priča sama sa sobom...Al ja se jednostavno zaboravim i govorim li govorim...Hm...godine ili....?