Oprosti mi što se danas ne mogu smijati i veseliti pjesmama, što ne vjerujem u ljubav...što su mi ruke željne zagrljaja hladne...Oprosti što nisam prisebna i ne slušam te, i što ništa ne može doprijeti do mene. Oprosti na mojoj tišini, suzama koje se ne vide, na bezgraničnoj želji nepostojanja na odsutnosti postojanja, na ništavilu koje me obuzima. Oprosti što ne mogu biti dio tebe, što nisam ni dio sebe, što plačem u svojoj samoći što sam tu, a nema me. Oprosti što razumijem samo samoću i što samo za nju želim postojati... Oprosti mi, oprosti mi, molim te što se danas ne mogu veseliti zarkama sunca ni usredotočiti na sitnice koje inače vesele...Oprosti mi što sam prazna, što ne mogu ponovo uzletjeti, što ne čujem tihe akorde smjelosti, što sam zbunjena i slaba... Oprosti mi barem ti,  jer ja sebi ne mogu...

oproshteno ti

Lijepo si ovo napisala